Jedan od načina na koji možemo pomoći divljim oprašivačima je i promjenama u režimu košnje zelenih površina u gradovima
Sviđa nam se da je priroda uredna. Nizom povijesnih događaja standard gradskih parkova postao je kratko podšišana, jednolična tratina, parkovi koji više liče na nogometne ili golf terene nego na cvjetne livade. Ono što volimo nazivati zelenom oazom usred gradske vreve zapravo je zelena pustinja.
Gradovi su, prvenstveno, mjesta gdje živi većina ljudske populacije i njihova primarna funkcija nije održavanje bioraznolikosti. Isto tako, gradski parkovi imaju i važnu društveno-kulturnu ulogu. Ali s porastom urbanizacije i brojnim pritiscima na okoliš, kao što su zagađenje i klimatske promjene, postaje jasno da je ozelenjivanje gradova neophodno za održivu budućnost i ljudsko zdravlje. Ozelenjivanje gradova više nije samo novi trend i znanstvena preporuka, već i jasno definiran cilj globalnih i Europskih politika.
Divlji oprašivači su po ovom pitanju posebno zanimljivi. Mnoga istraživanja su pokazala da u gradovima mogu živjeti bogate i raznolike populacije divljih oprašivača. Njihova raznolikost je ponekada čak veća u gradovima nego u okolnim područjima, koja su često pod utjecajem poljoprivrede. Dokazi su snažniji za pčele, nego za druge skupine oprašivača kao što su muhe lebdjelice ili leptiri, ali uz pažljivo planiranje mogu se poboljšati i uvjeti za ostale skupine. Gradovi zaista mogu postati zelene oaze, ali su nam potrebne manje preinake u načinu upravljanja zelenim površinama: prvenstveno smanjenje korištenja pesticida i promjena u režimu košnje.
Česta košnja tipična za mnoge gradske parkove, standard uredne tratine, dokazano je loša za okoliš: zagrijava i isušuje tlo te smanjuje raznolikost i biomasu biljaka i životinja. Također, česta košnja sprječava cvatnju biljaka koje su važan izvor peludi i nektara za oprašivače. U trenutku kada parkom prođe kosilica oprašivači i brojne druge životinje odjednom ostaju bez hrane i skrovišta. Istraživanja provedena u Europskim i Američkim gradovima pokazuju da je smanjenje režima košnje i ekološki i ekonomski isplativo – dovodi do povećanja raznolikosti životinjskih i biljnih vrsta, do smanjenja emisija stakleničkih plinova i do financijske uštede od oko 36 %.
Zbog svega ovoga smo u sklopu projekta odlučili testirati neke oblike upravljanja za oprašivače u gradu Zagrebu. Ove aktivnosti provodimo u izvrsnoj suradnji sa Javnom ustanovom Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba, podružnicom Zrinjevac, Hrvatskim prirodoslovnim muzejom, te uz podršku Grada Zagreba i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Za sada smo odabrali manje pilot površine u Maksimiru, Ribnjaku i u Rokovom perivoju. Na dijelu travnatih površina ovih parkova uspostavit ćemo tzv. livadu kratkog cvata – otok trave koja se kosi samo 4 puta godišnje, i livadu dugog cvata – traku uz rub travnjaka ili veću površinu koja se kosi samo jednom godišnje. Ovo je jedan od oblika takozvane mozaične košnje – iako se sve površine kose, ne kose se sve u isto vrijeme, tako da je u svakom trenutku barem dio površine u cvatu.
Ovaj način košnje smo definirali po uzoru na slične aktivnosti iz Irskog plana za oprašivače, kojeg smo prilagodili našim uvjetima. Ovaj plan se u Irskoj uspješno provodi od 2015. godine i daje dobre rezultate, kao što je na primjer neočekivan porast brojnosti rijetkih orhideja, koje su počele nicati uz ceste samo godinu dana nakon smanjenja režima košnje. Irska je izvrstan primjer, ali dobrih priča ima i u drugim gradovima, kao što su gradske livade u Berlinu, olimpijski park u Londonu, i šire.
Mi za početak očekujemo vidjeti više maslačaka, djetelina i tratinčica u cvatu, sve odlične zavičajne biljke i dobar izvor hrane za oprašivače. Pilot plohe su ujedno i naša projektna područja, te ćemo na njima i dalje pratiti brojnost i raznolikost biljaka, pčela i muha lebdjelica, što smo započeli prošle godine. Ovo će nam omogućiti da procijenimo na koji način ove promjene djeluju na bioraznolikost i kako da planiramo daljnje upravljanje zelenim površinama naših gradova.
P.S. Ako spadate u onaj dio građanstva koji zazire od bilo kakvih „buba“ (korisne one čovjeku ili ne) pa vas je svega ovoga ipak pomalo strah imajte na umu da porast raznolikosti kukaca (= veći broj različitih vrsta) zapravo sprječava najezde pojedinih vrsta kukaca (=nagli porast brojnosti jedne vrste, često vrste koje nazivamo „štetnici“). Naime, veća raznolikost znači i veći broj prirodnih neprijatelja, i općenito pomiče vagu u smjeru ekološke ravnoteže, i u smjeru porasta broja drugih, većih predatora (kao što su recimo lastavice, kos i sjenica koje se hrane kukcima).
Masovna stradanja medonosnih pčela često su posljedica neispravnog korištenja pesticida
Kemijski pesticidi, posebice insekticidi, su prepoznati kao jedan od glavnih pritisaka na medonosne pčele, ali i na mnogobrojne populacije divljih oprašivača, životinje o kojima ovisi oko 75% poljoprivrednih usjeva. Osim na korisne kukce pesticidi mogu negativno djelovati i na ostatak bioraznolikosti, na okoliš i na ljudsko zdravlje.
Usprkos tome što se EU legislativa o pesticidima smatra jednom od najstrožih legislativa ove tematike na svijetu, pesticidi odobreni unutar EU-a i dalje imaju štetno djelovanje na okoliš, ljude ili životinje, što pokazuje sve veći broj studija. Također, Europski revizorski sud je 2020. godine objavio izvješće u kojemu je kao jedan od glavnih uzroka gubitka divljih oprašivača navedeno EU zakonodavstvo o pesticidima. Jedna od kritika je i na proces procjene rizika pesticida na divlje i domaće oprašivače. Pokazalo se da ovaj proces nije dovoljno strog, te da značajni rizici i dalje postoje. Zbog ovakvih propusta u procesu odobravanja, dolazi do naknadnog uklanjanja sredstava sa tržišta, kao što je bio slučaj sa insekticidima iz skupine neonikotinoida, koji su se pokazali posebno štetnima za pčele.
Medonosna pčela, iako ne spada u divlje oprašivače, daje važan doprinos poljoprivredi i gospodarstvu. Pomor ovih vrijednih životinja pokazatelj je mnogo većeg utjecaja – na području gdje pčelari primijete da stradaju medonosne pčele, gotovo sigurno su ugroženi i divlji oprašivači, jer su njihove populacije u pravilu osjetljivije. Prema stručnim procjenama, diljem Hrvatske živi oko 725 različitih vrsta divljih pčela te oko 230 vrsta muha lebdjelica, druge najvažnije skupine oprašivača. O brojnosti divljih oprašivača trenutno u Hrvatskoj nemamo puno podataka, ali ovo, između ostaloga, pokušavamo promijeniti kroz istraživanja u sklopu našeg projekta.
Iako ovo nije službeno potvrđeno, pomor pčela u Međimurju moguće predstavlja pogrešku pri samoj upotrebi pesticida, na primjer u razdoblju tretiranja ili količini koja je korištena. Korisnici pesticida imaju zakonsku obvezu proći poduku gdje usvajaju postupke pravilne upotrebe pesticida te načela integrirane zaštite bilja. Ova načela uključuju, između ostalog, održavanje i zaštitu neproizvodnih površina (npr. živice i druga prirodna vegetacija uz rub nasada) kako bi se omogućilo održavanje prirodnih predatora (člankonožaca, ptica) koji omogućuju biološku kontrolu štetnika. Uz pridržavanje ovih načela upotreba pesticida svodi se na minimum, ali i tada ih je potrebno koristiti uz sve zaštitne mjere, kao što je zabrana primjene u doba cvjetanja (i kultura i drugih biljaka), korištenje minimalnih propisanih količina, određivanje zaštitnih zona do nepoljoprivredne površine i obveza obavještavanja lokalnih pčelarskih udruga i Hrvatskog pčelarskog saveza najmanje 72 sata prije tretiranja.
Potreba za promjenama u korištenju pesticida te općenito u poljoprivrednim praksama prepoznata je u nadolazećim politikama: jedan od ciljeva Strategije za bioraznolikost Europske unije do 2030. je smanjenje upotrebe i rizika od kemijskih pesticida za od 50%, te na osjetljivim površinama, kao što su to zelene gradske površine, potpuni prestanak upotrebe kemijskih pesticida. Ova ista strategija navodi potrebu za aktivnostima koje će smanjiti pad i potaknuti rast populacija oprašivača, u skladu sa Komisijinom komunikacijom iz 2018. godine, Inicijativom EU-a za oprašivače.
Last week we visited the natural history museum in Linz, Austria (Biologiezentrum Linz), which holds the largest collection of bees in Europe. The collection contains about 690 thousand individual bees, properly prepared and labeled, and permanently stored in entomological¹ boxes. Insect collections are just a part of natural history collections, which also include pressed plants in the herbarium, bones or stuffed bodies of vertebrates, fossil specimens in rocks, and similar.
Why is it important to visit the collection for our project? Museum collections² are essential for correct species identifications. To identify wild bees collected during last year’s fieldwork, we first used taxonomic keys³. We then took the train to Linz – together with 6 boxes of bee samples. In Linz, we compared the bees one by one with the material from the Museum collection, which was determined and confirmed by experts, in order to validate (or correct) our identifications.
Correct species identifications are basic data for further analysis. For example, in order to compare different areas and different habitats by their species richness and composition, we need to know what species we collected. Accurately identified samples are also important for establishing our project collection.
Another reason why a visit to Linz was so useful was meeting the museum staff and their collaborators, experts with years of experience in wild bees. They steered us in the right direction for some species, corrected our mistakes in others, pointed out the literature we didn’t know about, and in general helped with their advice and encouragement.
Museum collections all over the world are important tools of scientific discovery and nature conservation, which are sometimes insufficiently recognized. Collections enable us to reconstruct historical species ranges, track population dynamics of endangered species, and analyze morphological changes of particular species over time. They enable the discovery of new species and reconstruction of the evolution of life on earth.
By comparing historical data from collections with more recent data, we can study the impact of different anthropogenic pressures, such as climate change or land-use change, on wild pollinators and other living organisms. A famous example is the use of museum collections of bird eggs to determine temporal changes in eggshell thickness due to exposure to pesticides. This research was key evidence in proving the harmfulness and banning of DDT in the 1960s. The recovery of bird populations after the ban is one of the success stories of nature conservation and an example of the importance of museum collections.
1 – Entomology is a study of insects (from the Greek word entomon – insect).
2 – Museum collection – when you visit a natural history or any other museum you see only the part that is open to visitors, which is only a very very small part of the museum collections. Specimens selected for display are usually less than 1% of the total museum collection. Keep this in mind on your next museum visit.
3 – Taxonomic keys – expert publications used to identify species of groups. They are mainly based on morphology.
Prošli tjedan smo posjetili prirodoslovni muzej u Linzu, u Austriji, u kojem se nalazi najveća zbirka pčela u Europi. Zbirka sadrži 690 tisuća jedinki pčela, koje su propisno preparirane i označene, i trajno pohranjene u entomološkim1 kutijama. Zbirke kukaca su samo jedan dio prirodoslovnih zbirki, kao i npr. prešane biljke u herbaru, kosti ili preparirana tijela kralježnjaka, uzorci fosila uklopljeni u stijenama, i slično.
Zašto je važno posjetiti zbirku u sklopu našeg projekta, Cro Buzz Klima? Muzejske zbirke2 su ključne za provjeru točnosti naših identifikacija. Divlje pčele koje smo sakupili na prošlogodišnjim terenima smo prvo odredili da vrste pomoću taksonomskih ključeva3. Zatim smo zajedno sa pčelama (spakiranih u 6 kutija u našoj torbi) sjeli na vlak i otputovali u Linz. Tamo smo jednu po jednu pčelu usporedili sa materijalom iz zbirke, kojega su determinirali i potvrdili stručnjaci, kako bi potvrdili (ili ispravili) naše identifikacije.
Ispravne identifikacije su osnovni podatak za daljnje analize. Na primjer, kako bi mogli usporediti različita područja i različita staništa prema njihovom broju i sastavu vrsta, moramo znati o kojim vrstama se radi. Točno određene vrste su također i osnova za uspostavu naše zbirke projekta.
Drugi razlog zašto je posjet Linzu bio toliko koristan je to što smo upoznali zaposlenike muzeja i njihove suradnike, stručnjake sa puno iskustva i znanja o pčelama. Oni su nas usmjerili u pravom smjeru za neke vrste, ispravili naše pogreške, pokazali nam literaturu za koju nismo znali, i općenito nam pomogli sa svojim iskustvom.
Muzejske zbirke, i ne samo zbirke pčela, su izuzetno važne za znanost i očuvanje prirode, što je ponekad nedovoljno prepoznato. Zbirke nam omogućavaju rekonstrukciju povijesnih areala vrsta, praćenje populacijske dinamike ugroženih vrsta, analize morfoloških promjena organizama kroz vrijeme. Omogućuju otkrića novih vrsta i doprinose rekonstrukciji evolucije života na zemlji.
Usporedbom povijesnih podataka iz zbirki sa novijim podatcima možemo pratiti utjecaj klimatski promjena i drugih antropogenih pritisaka na divlje oprašivače, ali i na ostali živi svijet. Slavan primjer je korištenje muzejskih zbirki ptičjih jaja za utvrđivanje promjena u debljini ljuske zbog izloženosti pesticidima. Ovo istraživanje je bilo ključno za dokazivanje štetnosti i zabranu kemikalije DDT u 60-im godinama. Oporavak populacija ptica grabljivica nakon zabrane i danas je jedna od uspješnih priča očuvanja prirode i važnosti muzejskih zbirki.
1 Entomologija je znanost o kukcima (od grčki entomon – kukac).
2 Muzejska zbirka – kada posjetite prirodoslovni ili bilo koji drugi muzej, ono što imate prilike vidjeti je samo vrlo vrlo mali mali dio: izloženi primjerci obično su manje od 1% ukupne muzejske zbirke.
3 Taksonomski ključevi – stručne publikacije koje se koriste za identifikaciju vrsta. Uglavnom se temelje na morfologiji.
The majority of wild bee species are solitary, which means they don’t live in colonies like honey bees or bumblebees, but alone. Although most solitary bees nest in soil, some species nest in cavities in trees, stems, and twigs. These cavity-nesting bee species will consider renting a room in a so-called bee hotel.
Bee hotels are not new. We have been using them in agriculture since the middle of the last century, to improve pollination in orchards and other crop systems. Recently, bee hotels have become more broadly popular, mostly due to media attention given to the worrisome decline of wild pollinators across Europe and North America.
Whether bee hotels can help declining pollinators will depend somewhat on the context. In complex, natural habitats wild pollinators do not lack nesting resources. Setting up a bee hotel in such places will not do any harm, but it probably won’t have much of a positive effect either. In natural habitats, bee hotels can have an educational or research role. But in anthropogenic habitats that lack complexity, such as urban or agricultural areas, nesting resources are limited, so setting up a bee hotel can have a positive impact.
If you are planning to build a hotel, you should keep in mind the other important factor for bees: the availability of food. Most small solitary bees do not forage far from the nest, up to several hundred meters. If you are setting up a bee hotel in your garden, you can improve the floral resources very easily. Dandelions, daisies, and clover are great sources of nectar and pollen, so mowing less frequently is often the best thing you can do to help the pollinators.
Bee hotels can vary in design, but most are built from narrow horizontal tunnels or tubes, closed at one end. Each of these tunnels will serve as a nest for one female solitary bee, which will build individual rooms, one after the other, along the tunnel. In each room, the bee will lay a single egg that will develop into a larva, and supply it with food – a ball of nectar and pollen. Walls between rooms are built from mud, resin, small pieces of leaves and petals, or pebbles, the building material depending on the bee species.
Making a bee hotel is simple, but you need to keep in mind a few rules. We explain these in a short leaflet, which you can find at the end of this post. We created the leaflet together with students from Section for Hymenoptera of “Biology Students Association – BIUS“. Their section studies all Hymenoptera (including bees, ants, and wasps), but their main focus are wild bees, and they have practical experience in building bee hotels. If you are a biology student interested in wild bees (or ants or wasps), get in touch with them – they plan exciting activities for when it warms up.
To keep in mind:
If you are ambitious, it is better to build several small hotels than one large. Big hotels attract more predators and parasites.
Maintenance matters. Remove the used tubes and replace them with new ones each year. Replace drilled wooden blocks every two years.
Meadow flowers are not the only food source for bees – many trees and shrubs are rich in pollen or nectar.
This website uses cookies so that we can provide you with the best user experience possible. Cookie information is stored in your browser and performs functions such as recognising you when you return to our website and helping our team to understand which sections of the website you find most interesting and useful.
Strictly Necessary Cookies
Strictly Necessary Cookie should be enabled at all times so that we can save your preferences for cookie settings.
If you disable this cookie, we will not be able to save your preferences. This means that every time you visit this website you will need to enable or disable cookies again.
