Grad za oprašivače

Grad za oprašivače

Jedan od načina na koji možemo pomoći divljim oprašivačima je i promjenama u režimu košnje zelenih površina u gradovima

Sviđa nam se da je priroda uredna. Nizom povijesnih događaja standard gradskih parkova postao je kratko podšišana, jednolična tratina, parkovi koji više liče na nogometne ili golf terene nego na cvjetne livade. Ono što volimo nazivati zelenom oazom usred gradske vreve zapravo je zelena pustinja.

Gradovi su, prvenstveno, mjesta gdje živi većina ljudske populacije i njihova primarna funkcija nije održavanje bioraznolikosti. Isto tako, gradski parkovi imaju i važnu društveno-kulturnu ulogu. Ali s porastom urbanizacije i brojnim pritiscima na okoliš, kao što su zagađenje i klimatske promjene, postaje jasno da je ozelenjivanje gradova neophodno za održivu budućnost i ljudsko zdravlje. Ozelenjivanje gradova više nije samo novi trend i znanstvena preporuka, već i jasno definiran cilj globalnih i Europskih politika.

Divlji oprašivači su po ovom pitanju posebno zanimljivi. Mnoga istraživanja su pokazala da u gradovima mogu živjeti bogate i raznolike populacije divljih oprašivača. Njihova raznolikost je ponekada čak veća u gradovima nego u okolnim područjima, koja su često pod utjecajem poljoprivrede. Dokazi su snažniji za pčele, nego za druge skupine oprašivača kao što su muhe lebdjelice ili leptiri, ali uz pažljivo planiranje mogu se poboljšati i uvjeti za ostale skupine. Gradovi zaista mogu postati zelene oaze, ali su nam potrebne manje preinake u načinu upravljanja zelenim površinama: prvenstveno smanjenje korištenja pesticida i promjena u režimu košnje.

Česta košnja tipična za mnoge gradske parkove, standard uredne tratine, dokazano je loša za okoliš: zagrijava i isušuje tlo te smanjuje raznolikost i biomasu biljaka i životinja. Također, česta košnja sprječava cvatnju biljaka koje su važan izvor peludi i nektara za oprašivače. U trenutku kada parkom prođe kosilica oprašivači i brojne druge životinje odjednom ostaju bez hrane i skrovišta. Istraživanja provedena u Europskim i Američkim gradovima pokazuju da je smanjenje režima košnje i ekološki i ekonomski isplativo – dovodi do povećanja raznolikosti životinjskih i biljnih vrsta, do smanjenja emisija stakleničkih plinova i do financijske uštede od oko 36 %. 

Zbog svega ovoga smo u sklopu projekta odlučili testirati neke oblike upravljanja za oprašivače u gradu Zagrebu. Ove aktivnosti provodimo u izvrsnoj suradnji sa Javnom ustanovom Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba, podružnicom Zrinjevac, Hrvatskim prirodoslovnim muzejom, te uz podršku Grada Zagreba i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Za sada smo odabrali manje pilot površine u Maksimiru, Ribnjaku i u Rokovom perivoju. Na dijelu travnatih površina ovih parkova uspostavit ćemo tzv. livadu kratkog cvata – otok trave koja se kosi samo 4 puta godišnje, i livadu dugog cvata – traku uz rub travnjaka ili veću površinu koja se kosi samo jednom godišnje. Ovo je jedan od oblika takozvane mozaične košnje – iako se sve površine kose, ne kose se sve u isto vrijeme, tako da je u svakom trenutku barem dio površine u cvatu.

Ovaj način košnje smo definirali po uzoru na slične aktivnosti iz Irskog plana za oprašivače, kojeg smo prilagodili našim uvjetima. Ovaj plan se u Irskoj uspješno provodi od 2015. godine i daje dobre rezultate, kao što je na primjer neočekivan porast brojnosti rijetkih orhideja, koje su počele nicati uz ceste samo godinu dana nakon smanjenja režima košnje. Irska je izvrstan primjer, ali dobrih priča ima i u drugim gradovima, kao što su gradske livade u Berlinu, olimpijski park u Londonu, i šire.

Mi za početak očekujemo vidjeti više maslačaka, djetelina i tratinčica u cvatu, sve odlične zavičajne biljke i dobar izvor hrane za oprašivače. Pilot plohe su ujedno i naša projektna područja, te ćemo na njima i dalje pratiti brojnost i raznolikost biljaka, pčela i muha lebdjelica, što smo započeli prošle godine. Ovo će nam omogućiti da procijenimo na koji način ove promjene djeluju na bioraznolikost i kako da planiramo daljnje upravljanje zelenim površinama naših gradova.

P.S. Ako spadate u onaj dio građanstva koji zazire od bilo kakvih „buba“ (korisne one čovjeku ili ne) pa vas je svega ovoga ipak pomalo strah imajte na umu da porast raznolikosti kukaca (= veći broj različitih vrsta) zapravo sprječava najezde pojedinih vrsta kukaca (=nagli porast brojnosti jedne vrste, često vrste koje nazivamo „štetnici“). Naime, veća raznolikost znači i veći broj prirodnih neprijatelja, i općenito pomiče vagu u smjeru ekološke ravnoteže, i u smjeru porasta broja drugih, većih predatora (kao što su recimo lastavice, kos i sjenica koje se hrane kukcima).

Pomori pčela

Pomori pčela

Masovna stradanja medonosnih pčela često su posljedica neispravnog korištenja pesticida

Kemijski pesticidi, posebice insekticidi, su prepoznati kao jedan od glavnih pritisaka na medonosne pčele, ali i na mnogobrojne populacije divljih oprašivača, životinje o kojima ovisi oko 75% poljoprivrednih usjeva. Osim na korisne kukce pesticidi mogu negativno djelovati i na ostatak bioraznolikosti, na okoliš i na ljudsko zdravlje.

Usprkos tome što se EU legislativa o pesticidima smatra jednom od najstrožih legislativa ove tematike na svijetu, pesticidi odobreni unutar EU-a i dalje imaju štetno djelovanje na okoliš, ljude ili životinje, što pokazuje sve veći broj studija. Također, Europski revizorski sud je 2020. godine objavio izvješće u kojemu je kao jedan od glavnih uzroka gubitka divljih oprašivača navedeno EU zakonodavstvo o pesticidima. Jedna od kritika je i na proces procjene rizika pesticida na divlje i domaće oprašivače. Pokazalo se da ovaj proces nije dovoljno strog, te da značajni rizici i dalje postoje. Zbog ovakvih propusta u procesu odobravanja, dolazi do naknadnog uklanjanja sredstava sa tržišta, kao što je bio slučaj sa insekticidima iz skupine neonikotinoida, koji su se pokazali posebno štetnima za pčele.

Medonosna pčela, iako ne spada u divlje oprašivače, daje važan doprinos poljoprivredi i gospodarstvu. Pomor ovih vrijednih životinja pokazatelj je mnogo većeg utjecaja – na području gdje pčelari primijete da stradaju medonosne pčele, gotovo sigurno su ugroženi i divlji oprašivači, jer su njihove populacije u pravilu osjetljivije. Prema stručnim procjenama, diljem Hrvatske živi oko 725 različitih vrsta divljih pčela te oko 230 vrsta muha lebdjelica, druge najvažnije skupine oprašivača. O brojnosti divljih oprašivača trenutno u Hrvatskoj nemamo puno podataka, ali ovo, između ostaloga, pokušavamo promijeniti kroz istraživanja u sklopu našeg projekta.

Iako ovo nije službeno potvrđeno, pomor pčela u Međimurju moguće predstavlja pogrešku pri samoj upotrebi pesticida, na primjer u razdoblju tretiranja ili količini koja je korištena. Korisnici pesticida imaju zakonsku obvezu proći poduku gdje usvajaju postupke pravilne upotrebe pesticida te načela integrirane zaštite bilja. Ova načela uključuju, između ostalog, održavanje i zaštitu neproizvodnih površina (npr. živice i druga prirodna vegetacija uz rub nasada) kako bi se omogućilo održavanje prirodnih predatora (člankonožaca, ptica) koji omogućuju biološku kontrolu štetnika. Uz pridržavanje ovih načela upotreba pesticida svodi se na minimum, ali i  tada ih je potrebno koristiti uz sve zaštitne mjere, kao što je zabrana primjene u doba cvjetanja (i kultura i drugih biljaka), korištenje minimalnih propisanih količina, određivanje zaštitnih zona do nepoljoprivredne površine i obveza obavještavanja lokalnih pčelarskih udruga i Hrvatskog pčelarskog saveza najmanje 72 sata prije tretiranja.

Potreba za promjenama u korištenju pesticida te općenito u poljoprivrednim praksama prepoznata je u nadolazećim politikama: jedan od ciljeva Strategije za bioraznolikost Europske unije do 2030. je smanjenje upotrebe i rizika od kemijskih pesticida za od 50%, te na osjetljivim površinama, kao što su to zelene gradske površine, potpuni prestanak upotrebe kemijskih pesticida. Ova ista strategija navodi potrebu za aktivnostima koje će smanjiti pad i potaknuti rast populacija oprašivača, u skladu sa  Komisijinom komunikacijom iz 2018. godine, Inicijativom EU-a za oprašivače.

Posjet zbirki pčela u Linzu

Posjet zbirki pčela u Linzu

Prošli tjedan smo posjetili prirodoslovni muzej u Linzu, u Austriji, u kojem se nalazi najveća zbirka pčela u Europi. Zbirka sadrži 690 tisuća jedinki pčela, koje su propisno preparirane i označene, i trajno pohranjene u entomološkim1 kutijama. Zbirke kukaca su samo jedan dio prirodoslovnih zbirki, kao i npr. prešane biljke u herbaru, kosti ili preparirana tijela kralježnjaka, uzorci fosila uklopljeni u stijenama, i slično.

Zašto je važno posjetiti zbirku u sklopu našeg projekta, Cro Buzz Klima? Muzejske zbirke2 su ključne za provjeru točnosti naših identifikacija. Divlje pčele koje smo sakupili na prošlogodišnjim terenima smo prvo odredili da vrste pomoću taksonomskih ključeva3. Zatim smo zajedno sa pčelama (spakiranih u 6 kutija u našoj torbi) sjeli na vlak i otputovali u Linz. Tamo smo jednu po jednu pčelu usporedili sa materijalom iz zbirke, kojega su determinirali i potvrdili stručnjaci, kako bi potvrdili (ili ispravili) naše identifikacije.

Ispravne identifikacije su osnovni podatak za daljnje analize. Na primjer, kako bi mogli usporediti različita područja i različita staništa prema njihovom broju i sastavu vrsta, moramo znati o kojim vrstama se radi. Točno određene vrste su također i osnova za uspostavu naše zbirke projekta.

Drugi razlog zašto je posjet Linzu bio toliko koristan je to što smo upoznali zaposlenike muzeja i njihove suradnike, stručnjake sa puno iskustva i znanja o pčelama. Oni su nas usmjerili u pravom smjeru za neke vrste, ispravili naše pogreške, pokazali nam literaturu za koju nismo znali, i općenito nam pomogli sa svojim iskustvom.

Muzejske zbirke, i ne samo zbirke pčela, su izuzetno važne za znanost i očuvanje prirode, što je ponekad nedovoljno prepoznato. Zbirke nam omogućavaju rekonstrukciju povijesnih areala vrsta, praćenje populacijske dinamike ugroženih vrsta, analize morfoloških promjena organizama kroz vrijeme. Omogućuju otkrića novih vrsta i doprinose rekonstrukciji evolucije života na zemlji.

Usporedbom povijesnih podataka iz zbirki sa novijim podatcima možemo pratiti utjecaj klimatski promjena i drugih antropogenih pritisaka na divlje oprašivače, ali i na ostali živi svijet. Slavan primjer je korištenje muzejskih zbirki ptičjih jaja za utvrđivanje promjena u debljini ljuske zbog izloženosti pesticidima. Ovo istraživanje je bilo ključno za dokazivanje štetnosti i zabranu kemikalije DDT u 60-im godinama. Oporavak populacija ptica grabljivica nakon zabrane i danas je jedna od uspješnih priča očuvanja prirode i važnosti muzejskih zbirki.

1  Entomologija je znanost o kukcima (od grčki entomon – kukac).

2  Muzejska zbirka – kada posjetite prirodoslovni ili bilo koji drugi muzej, ono što imate prilike vidjeti je samo vrlo vrlo mali mali dio: izloženi primjerci obično su manje od 1% ukupne muzejske zbirke.

3  Taksonomski ključevi – stručne publikacije koje se koriste za identifikaciju vrsta. Uglavnom se temelje na morfologiji.

Hotel za pčele

Hotel za pčele

Većina pčela su solitarne – ne žive u društvima kao medonosna pčela ili bumbari, već žive samostalno. Solitarne pčele uglavnom gnijezde u tlu, ali dio vrsta gnijezdi u šupljinama u drveću, stabljikama i grančicama te će rado naseliti i tzv. hotel za pčele.

Hoteli za solitarne pčele nisu novost. Izrađujemo ih i koristimo u poljoprivredi od sredine prošlog stoljeća, kako bi poboljšali oprašivanje voćnjaka i drugih nasada. U zadnje vrijeme hoteli za pčele su postali šire popularni, najviše zbog medijske pozornosti oko zabrinjavajućeg pada populacija divljih oprašivača.

Mogu li hoteli za pčele pomoći ugroženim oprašivačima donekle ovisi o kontekstu. U kompleksnim, prirodnim staništima divljim oprašivačima ne nedostaje mjesta za gniježđenje. Postavljanje hotela za pčele, iako neće odmoći, vjerojatno neće ni imati pozitivnog utjecaja na postojeće populacije. Ovdje postavljanje hotela može imati edukativnu ulogu, ili istraživačku. Ali u staništima koja nisu prirodna ni raznolika, npr. u urbanim ili u poljoprivrednim područjima, mjesta za gniježđenje je malo, tako da postavljanje hotela može imati pozitivan utjecaj.

Ako razmišljate o postavljanju hotela za pčele, trebate imati na umu i drugi važan faktor, a to je dostupnost hrane. Većina malih solitarnih pčela ne leti daleko od gnijezda, do nekoliko stotina metara. Tako da hotel trebate postaviti unutar 300 metara od cvjetnih resursa. Ako se radi o vašem dvorištu ili vikendici ovo možete postići vrlo jednostavno. Maslačci, tratinčice i djetelina su izvrstan izvor nektara i peludi, tako da je rjeđa košnja često najbolja stvar koju možete učiniti za spas oprašivača.

Hotel za pčele može varirati u svom dizajnu i materijalu, ali osnova su mu uski horizontalni tuneli ili cjevčice zatvoreni s jedne strane. Svaki od ovih tunela će poslužiti kao gnijezdo za jednu ženku solitarne pčele, koja će izgraditi pojedinačne sobe, jednu za drugom, duž tunela. U svakoj sobi pčela polaže po jedno jaje iz kojeg će se razviti ličinka, koju opskrbljuje hranom (kuglicom nektara i peludi). Zidove između soba pčela gradi od zemlje, smole, izrezanih komada listova i latica, ili kamenčića, ovisno o vrsti pčele.    

Izrada hotela za pčele je jednostavna, samo trebate pripaziti na par detalja u izradi i u postavljanju. Ove detalje objašnjavamo u kratkom letku koji možete pronaći na kraju ovog teksta. Letak smo izradili u suradnji sa studentima iz Sekcije za opnokrilce, Udruge studenata biologije – BIUS. Ova sekcija se bavi svim opnokrilcima (kukcima reda Hymenoptera, gdje spadaju i mravi i ose), ali fokus im je na divljim pčelama, te već imaju iskustva s izradom hotela za pčele. Ako ste student biologije kojeg zanimaju divlje pčele, javite im se, planiraju zanimljive aktivnosti kad zatopli.

Za imati na umu:

  • Ako ste ambiciozni, radije izradite više malih hotela i nego jedan velik. Veliki hoteli privlače više parazita i predatora.
  • Održavanje je važno. Iskorištene cjevčice izvucite i zamijenite novima jednom godišnje,  a drvene blokove sa izbušenim rupama svake dvije godine.
  • Livadno cvijeće nije jedni izvor hrane za pčele – i mnoge vrste drveća i grmlja su bogate peludi ili nektarom.

Preuzmi letak Hotel za pčele:

Zemni bumbar, Bombus terrestris

Zemni bumbar, Bombus terrestris

Jedna od najčešćih oprašivača kojeg možete vidjeti diljem Hrvatske je zemni bumbar Bombus terrestris. Ova vrsta je točno ono što većina ljudi zamisli kada čuje riječ „bumbar“: crno tijelo sa dvije žute pruge i jednom bijelom.  

Zemni bumbar je jedna od najčešćih i najšire rasprostranjenih vrsta bumbara u Europi, i poznato je čak devet podvrsta. Možete ga vidjeti gdje god ima cvjetnih resursa, uključujući i gradove i poljoprivredne površine, i često je prva vrsta bumbara koja je aktivna u rano proljeće u kontinentalnoj regiji. Kao i druge pčele zemni bumbar se hrani peludi i nektarom. Pripada takozvanim kratkojezičnim bumbarima, što znači da nektar sakuplja iz cvjetova koji su relativno plitki (imaju kratak vjenčić).  

Bumbari žive zadružnim životom, u organiziranim kolonijama. Kolonije bumbara su jednogodišnje, što znači da u jesen radilice, mužjaci i stara matica umiru. Samo nove matice ostaju, one će hibernirati tijekom zime i u rano proljeće osnovati novu koloniju. Bombus terrestris gnijezda gradi u tlu, često u napuštenim nastambama malih sisavaca, a kolonije mogu biti velike i sadržavati do 400 radilica.

Zemni bumbar je neobičan po tome što je jedna od rijetkih vrsta bumbara sa središtem rasprostranjenosti na Mediteranu. Bumbari su evoluirali na Himalaji, i dobro su prilagođeni prvenstveno hladnim i umjerenim klimama. Zbog ovih hladnoljubnih osobina bumbari su najraznolikiji u planinskim i sjevernim regijama i posebno su osjetljivi na klimatske promjene (posebno na sve češće vruće dane, jer lošije podnose toplotni stres). Ali ovo ne vrijedi za zemnog bumbara koji može živjeti u različitim ekološkim uvjetima, od sjeverne Europe do obala Mediterana, i koji dobro tolerira visoke temperature i suhu klimu. U Mediteranskoj regiji zemni bumbar prakticira ljetno mirovanje umjesto zimske hibernacije. Kolonije umjesto u proljeće osniva u jesen i one su često aktivne cijele zime. 

Bombus terrestris je najčešća vrsta bumbara u komercijalnom uzgoju. Bumbari se uzgajaju za potrebe oprašivanja u poljoprivredi diljem svijeta, a posebno za uzgoj rajčica u staklenicima, zbog njihove sposobnosti oprašivanja vibriranjem (eng. buzz pollination). Godišnja trgovina uzgojenih bumbara se procjenjuje na oko 2 milijuna kolonija (procjena iz 2016. godine, za IPBES izvještaj o oprašivačima). Trgovina zemnim bumbarom i njegova visoka sposobnost prilagodbe doveli su do toga da postane invazivna vrsta izvan svog prirodnog areala, u Južnoj Americi i Japanu.

Da li ovu vrstu možete zamijeniti za neku drugu? Možete: vrlo sličan je bjelorepi bumbar Bombus lucorum, kao i ostale vrste tog kompleksa (B. magnum i B. cryptarum). Raspored pruga je identičan kao kod zemnog bumbara, ali su žute pruge kod B. lucorum nešto svijetlije, limun žute dok su kod B. terrestris zagasitije, zlatno žute. Ovo je ponekad teško uočiti, i čak i stručnjaci imaju ponekad problema razlikovati ove vrste. Također, na prvi pogled zemnom bumbaru može biti sličan i vrtni bumbar, Bombus hortorum, jer ima crno tijelo sa žutim i bijelim prugama. Jasna razlika je u tome što Bombus terrestris ima samo dvije žute pruge, dok ih vrtni bumbar ima tri. Na stranicama biologa i fotografa Stevena Falka možete pronaći izvrsne, javno dostupne letke za razlikovati česte vrste bumbara.

Prema posljednjim procjenama za IUCN-ov Crveni Popis ugroženih vrsta pčela u Europi Bombus terrestris nije ugrožena vrsta, iako mnoge druge vrste bumbara jesu (Nieto 2014.).