Masovna stradanja medonosnih pčela često su posljedica neispravnog korištenja pesticida
Kemijski pesticidi, posebice insekticidi, su prepoznati kao jedan od glavnih pritisaka na medonosne pčele, ali i na mnogobrojne populacije divljih oprašivača, životinje o kojima ovisi oko 75% poljoprivrednih usjeva. Osim na korisne kukce pesticidi mogu negativno djelovati i na ostatak bioraznolikosti, na okoliš i na ljudsko zdravlje.
Usprkos tome što se EU legislativa o pesticidima smatra jednom od najstrožih legislativa ove tematike na svijetu, pesticidi odobreni unutar EU-a i dalje imaju štetno djelovanje na okoliš, ljude ili životinje, što pokazuje sve veći broj studija. Također, Europski revizorski sud je 2020. godine objavio izvješće u kojemu je kao jedan od glavnih uzroka gubitka divljih oprašivača navedeno EU zakonodavstvo o pesticidima. Jedna od kritika je i na proces procjene rizika pesticida na divlje i domaće oprašivače. Pokazalo se da ovaj proces nije dovoljno strog, te da značajni rizici i dalje postoje. Zbog ovakvih propusta u procesu odobravanja, dolazi do naknadnog uklanjanja sredstava sa tržišta, kao što je bio slučaj sa insekticidima iz skupine neonikotinoida, koji su se pokazali posebno štetnima za pčele.
Medonosna pčela, iako ne spada u divlje oprašivače, daje važan doprinos poljoprivredi i gospodarstvu. Pomor ovih vrijednih životinja pokazatelj je mnogo većeg utjecaja – na području gdje pčelari primijete da stradaju medonosne pčele, gotovo sigurno su ugroženi i divlji oprašivači, jer su njihove populacije u pravilu osjetljivije. Prema stručnim procjenama, diljem Hrvatske živi oko 725 različitih vrsta divljih pčela te oko 230 vrsta muha lebdjelica, druge najvažnije skupine oprašivača. O brojnosti divljih oprašivača trenutno u Hrvatskoj nemamo puno podataka, ali ovo, između ostaloga, pokušavamo promijeniti kroz istraživanja u sklopu našeg projekta.
Iako ovo nije službeno potvrđeno, pomor pčela u Međimurju moguće predstavlja pogrešku pri samoj upotrebi pesticida, na primjer u razdoblju tretiranja ili količini koja je korištena. Korisnici pesticida imaju zakonsku obvezu proći poduku gdje usvajaju postupke pravilne upotrebe pesticida te načela integrirane zaštite bilja. Ova načela uključuju, između ostalog, održavanje i zaštitu neproizvodnih površina (npr. živice i druga prirodna vegetacija uz rub nasada) kako bi se omogućilo održavanje prirodnih predatora (člankonožaca, ptica) koji omogućuju biološku kontrolu štetnika. Uz pridržavanje ovih načela upotreba pesticida svodi se na minimum, ali i tada ih je potrebno koristiti uz sve zaštitne mjere, kao što je zabrana primjene u doba cvjetanja (i kultura i drugih biljaka), korištenje minimalnih propisanih količina, određivanje zaštitnih zona do nepoljoprivredne površine i obveza obavještavanja lokalnih pčelarskih udruga i Hrvatskog pčelarskog saveza najmanje 72 sata prije tretiranja.
Potreba za promjenama u korištenju pesticida te općenito u poljoprivrednim praksama prepoznata je u nadolazećim politikama: jedan od ciljeva Strategije za bioraznolikost Europske unije do 2030. je smanjenje upotrebe i rizika od kemijskih pesticida za od 50%, te na osjetljivim površinama, kao što su to zelene gradske površine, potpuni prestanak upotrebe kemijskih pesticida. Ova ista strategija navodi potrebu za aktivnostima koje će smanjiti pad i potaknuti rast populacija oprašivača, u skladu sa Komisijinom komunikacijom iz 2018. godine, Inicijativom EU-a za oprašivače.
Prošli tjedan smo posjetili prirodoslovni muzej u Linzu, u Austriji, u kojem se nalazi najveća zbirka pčela u Europi. Zbirka sadrži 690 tisuća jedinki pčela, koje su propisno preparirane i označene, i trajno pohranjene u entomološkim1 kutijama. Zbirke kukaca su samo jedan dio prirodoslovnih zbirki, kao i npr. prešane biljke u herbaru, kosti ili preparirana tijela kralježnjaka, uzorci fosila uklopljeni u stijenama, i slično.
Zašto je važno posjetiti zbirku u sklopu našeg projekta, Cro Buzz Klima? Muzejske zbirke2 su ključne za provjeru točnosti naših identifikacija. Divlje pčele koje smo sakupili na prošlogodišnjim terenima smo prvo odredili da vrste pomoću taksonomskih ključeva3. Zatim smo zajedno sa pčelama (spakiranih u 6 kutija u našoj torbi) sjeli na vlak i otputovali u Linz. Tamo smo jednu po jednu pčelu usporedili sa materijalom iz zbirke, kojega su determinirali i potvrdili stručnjaci, kako bi potvrdili (ili ispravili) naše identifikacije.
Ispravne identifikacije su osnovni podatak za daljnje analize. Na primjer, kako bi mogli usporediti različita područja i različita staništa prema njihovom broju i sastavu vrsta, moramo znati o kojim vrstama se radi. Točno određene vrste su također i osnova za uspostavu naše zbirke projekta.
Drugi razlog zašto je posjet Linzu bio toliko koristan je to što smo upoznali zaposlenike muzeja i njihove suradnike, stručnjake sa puno iskustva i znanja o pčelama. Oni su nas usmjerili u pravom smjeru za neke vrste, ispravili naše pogreške, pokazali nam literaturu za koju nismo znali, i općenito nam pomogli sa svojim iskustvom.
Muzejske zbirke, i ne samo zbirke pčela, su izuzetno važne za znanost i očuvanje prirode, što je ponekad nedovoljno prepoznato. Zbirke nam omogućavaju rekonstrukciju povijesnih areala vrsta, praćenje populacijske dinamike ugroženih vrsta, analize morfoloških promjena organizama kroz vrijeme. Omogućuju otkrića novih vrsta i doprinose rekonstrukciji evolucije života na zemlji.
Usporedbom povijesnih podataka iz zbirki sa novijim podatcima možemo pratiti utjecaj klimatski promjena i drugih antropogenih pritisaka na divlje oprašivače, ali i na ostali živi svijet. Slavan primjer je korištenje muzejskih zbirki ptičjih jaja za utvrđivanje promjena u debljini ljuske zbog izloženosti pesticidima. Ovo istraživanje je bilo ključno za dokazivanje štetnosti i zabranu kemikalije DDT u 60-im godinama. Oporavak populacija ptica grabljivica nakon zabrane i danas je jedna od uspješnih priča očuvanja prirode i važnosti muzejskih zbirki.
1 Entomologija je znanost o kukcima (od grčki entomon – kukac).
2 Muzejska zbirka – kada posjetite prirodoslovni ili bilo koji drugi muzej, ono što imate prilike vidjeti je samo vrlo vrlo mali mali dio: izloženi primjerci obično su manje od 1% ukupne muzejske zbirke.
3 Taksonomski ključevi – stručne publikacije koje se koriste za identifikaciju vrsta. Uglavnom se temelje na morfologiji.
Većina pčela su solitarne – ne žive u društvima kao medonosna pčela ili bumbari, već žive samostalno. Solitarne pčele uglavnom gnijezde u tlu, ali dio vrsta gnijezdi u šupljinama u drveću, stabljikama i grančicama te će rado naseliti i tzv. hotel za pčele.
Hoteli za solitarne pčele nisu novost. Izrađujemo ih i koristimo u poljoprivredi od sredine prošlog stoljeća, kako bi poboljšali oprašivanje voćnjaka i drugih nasada. U zadnje vrijeme hoteli za pčele su postali šire popularni, najviše zbog medijske pozornosti oko zabrinjavajućeg padapopulacija divljih oprašivača.
Mogu li hoteli za pčele pomoći ugroženim oprašivačima donekle ovisi o kontekstu. U kompleksnim, prirodnim staništima divljim oprašivačima ne nedostaje mjesta za gniježđenje. Postavljanje hotela za pčele, iako neće odmoći, vjerojatno neće ni imati pozitivnog utjecaja na postojeće populacije. Ovdje postavljanje hotela može imati edukativnu ulogu, ili istraživačku. Ali u staništima koja nisu prirodna ni raznolika, npr. u urbanim ili u poljoprivrednim područjima, mjesta za gniježđenje je malo, tako da postavljanje hotela može imati pozitivan utjecaj.
Ako razmišljate o postavljanju hotela za pčele, trebate imati na umu i drugi važan faktor, a to je dostupnost hrane. Većina malih solitarnih pčela ne leti daleko od gnijezda, do nekoliko stotina metara. Tako da hotel trebate postaviti unutar 300 metara od cvjetnih resursa. Ako se radi o vašem dvorištu ili vikendici ovo možete postići vrlo jednostavno. Maslačci, tratinčice i djetelina su izvrstan izvor nektara i peludi, tako da je rjeđa košnja često najbolja stvar koju možete učiniti za spas oprašivača.
Hotel za pčele može variratiu svom dizajnu i materijalu, ali osnova su mu uski horizontalni tuneli ili cjevčice zatvoreni s jedne strane. Svaki od ovih tunela će poslužiti kao gnijezdo za jednu ženku solitarne pčele, koja će izgraditi pojedinačne sobe, jednu za drugom, duž tunela. U svakoj sobi pčela polaže po jedno jaje iz kojeg će se razviti ličinka, koju opskrbljuje hranom (kuglicom nektara i peludi). Zidove između soba pčela gradi od zemlje, smole, izrezanih komada listova i latica, ili kamenčića, ovisno o vrsti pčele.
Izrada hotela za pčele je jednostavna, samo trebate pripaziti na par detalja u izradi i u postavljanju. Ove detalje objašnjavamo u kratkom letku koji možete pronaći na kraju ovog teksta. Letak smo izradili u suradnji sa studentima iz Sekcije za opnokrilce, Udruge studenata biologije – BIUS. Ova sekcija se bavi svim opnokrilcima (kukcima reda Hymenoptera, gdje spadaju i mravi i ose), ali fokus im je na divljim pčelama, te već imaju iskustva s izradom hotela za pčele. Ako ste student biologije kojeg zanimaju divlje pčele, javite im se, planiraju zanimljive aktivnosti kad zatopli.
Za imati na umu:
Ako ste ambiciozni, radije izradite više malih hotela i nego jedan velik. Veliki hoteli privlače više parazita i predatora.
Održavanje je važno. Iskorištene cjevčice izvucite i zamijenite novima jednom godišnje, a drvene blokove sa izbušenim rupama svake dvije godine.
Livadno cvijeće nije jedni izvor hrane za pčele – i mnoge vrste drveća i grmlja su bogate peludi ili nektarom.
Jedna od najčešćih oprašivača kojeg možete vidjeti diljem Hrvatske je zemni bumbar Bombus terrestris. Ova vrsta je točno ono što većina ljudi zamisli kada čuje riječ „bumbar“: crno tijelo sa dvije žute pruge i jednom bijelom.
Zemni bumbar je jedna od najčešćih i najšire rasprostranjenih vrsta bumbara u Europi, i poznato je čak devet podvrsta. Možete ga vidjeti gdje god ima cvjetnih resursa, uključujući i gradove i poljoprivredne površine, i često je prva vrsta bumbara koja je aktivna u rano proljeće u kontinentalnoj regiji. Kao i druge pčele zemni bumbar se hrani peludi i nektarom. Pripada takozvanim kratkojezičnim bumbarima, što znači da nektar sakuplja iz cvjetova koji su relativno plitki (imaju kratak vjenčić).
Bumbari žive zadružnim životom, u organiziranim kolonijama. Kolonije bumbara su jednogodišnje, što znači da u jesen radilice, mužjaci i stara matica umiru. Samo nove matice ostaju, one će hibernirati tijekom zime i u rano proljeće osnovati novu koloniju. Bombus terrestris gnijezda gradi u tlu, često u napuštenim nastambama malih sisavaca, a kolonije mogu biti velike i sadržavati do 400 radilica.
Zemni bumbar je neobičan po tome što je jedna od rijetkih vrsta bumbara sa središtem rasprostranjenosti na Mediteranu. Bumbari su evoluirali na Himalaji, i dobro su prilagođeni prvenstveno hladnim i umjerenim klimama. Zbog ovih hladnoljubnih osobina bumbari su najraznolikiji u planinskim i sjevernim regijama i posebno su osjetljivi na klimatske promjene (posebno na sve češće vruće dane, jer lošije podnose toplotni stres). Ali ovo ne vrijedi za zemnog bumbara koji može živjeti u različitim ekološkim uvjetima, od sjeverne Europe do obala Mediterana, i koji dobro tolerira visoke temperature i suhu klimu. U Mediteranskoj regiji zemni bumbar prakticira ljetno mirovanje umjesto zimske hibernacije. Kolonije umjesto u proljeće osniva u jesen i one su često aktivne cijele zime.
Bombus terrestris je najčešća vrsta bumbara u komercijalnom uzgoju. Bumbari se uzgajaju za potrebe oprašivanja u poljoprivredi diljem svijeta, a posebno za uzgoj rajčica u staklenicima, zbog njihove sposobnosti oprašivanja vibriranjem (eng. buzz pollination). Godišnja trgovina uzgojenih bumbara se procjenjuje na oko 2 milijuna kolonija (procjena iz 2016. godine, za IPBES izvještaj o oprašivačima). Trgovina zemnim bumbarom i njegova visoka sposobnost prilagodbe doveli su do toga da postane invazivna vrsta izvan svog prirodnog areala, u Južnoj Americi i Japanu.
Da li ovu vrstu možete zamijeniti za neku drugu? Možete: vrlo sličan je bjelorepi bumbar Bombus lucorum, kao i ostale vrste tog kompleksa (B. magnum i B. cryptarum). Raspored pruga je identičan kao kod zemnog bumbara, ali su žute pruge kod B. lucorum nešto svijetlije, limun žute dok su kod B. terrestris zagasitije, zlatno žute. Ovo je ponekad teško uočiti, i čak i stručnjaci imaju ponekad problema razlikovati ove vrste. Također, na prvi pogled zemnom bumbaru može biti sličan i vrtni bumbar, Bombus hortorum, jer ima crno tijelo sa žutim i bijelim prugama. Jasna razlika je u tome što Bombus terrestris ima samo dvije žute pruge, dok ih vrtni bumbar ima tri. Na stranicama biologa i fotografa Stevena Falka možete pronaći izvrsne, javno dostupne letke za razlikovati česte vrste bumbara.
Prema posljednjim procjenama za IUCN-ov Crveni Popis ugroženih vrsta pčela u Europi Bombus terrestris nije ugrožena vrsta, iako mnoge druge vrste bumbara jesu (Nieto 2014.).
Krajem listopada smo sudjelovali na konferenciji SCAPE 2021 u Varšavi i u gradiću Chęciny u Poljskoj. SCAPE je kratica za The Scandinavian Association for Pollination Ecology, Skandinavsko udruženje za ekologiju oprašivanja koje ovu konferenciju organizira od 1987. godine.
U Poljskoj smo predstavili naš projekt Cro Buzz Klima, upoznali zanimljive i simpatične ljude, te poslušali 60 predavanja o ekologiji i evoluciji oprašivača i biljaka, kemiji cvjetnog mirisa i nektara, očuvanju oprašivača, i oprašivačima u poljoprivrednim ekosustavima.
U jednom od plenarnih predavanja, Massimo Nepi je govorio o neuroaktivnim sastojcima cvjetnog nektara. Možda najpoznatiji primjer je otkriće kofeina u nektaru, koji poboljšava pamćenje pčela: kofeinizirane pčele efikasnije pronalaze kofeinizirane cvjetove. Nektar osim šećera i aminokiselina sadrži i niz drugih sastojaka. Neki od tih spojeva štite biljku od patogena, a neki su neuroaktivni spojevi koji reguliraju apetit pčela, poboljšavaju im funkciju mišića, ili djeluju umirujuće. Ovakva istraživanja mijenjaju naš pogled na odnos biljaka i oprašivača, jer sugeriraju da su biljke potencijalni aktivni upravljači ponašanja kukaca.
Istraživanje solitarnih pčela u Poljskoj je otkrilo da je pelud drveća, posebno hrasta, važan izvor hrane za solitarne pčele u urbanim predjelima, gdje je smanjena dostupnost poljskog cvijeća. Ovakva istraživanja su važna za planiranje upravljanja gradskim zelenim površinama.
Meta analiza efikasnosti oprašivača je pokazala da medonosna pčela, vrsta Apis mellifera, nije među najefikasnijim oprašivačima, već je samo prosječna. Ovo istraživanje ne znači da medonosna pčela nije važna i korisna životinja, već pruža dodatne dokaze da ova jedna vrsta ne može zamijeniti divlje oprašivače i usluge ekosustava koje divlji oprašivači pružaju.
Na predavanju o planinskim bumbarima smo saznali da su bumbari na jednom lokalitetu i u određenom vremenu izbirljivi – sakupljaju nektar i pelud malog broja biljaka, i to ne nužno onih biljaka kojih ima najviše. Ali ovo se mijenja kroz sezonu i kroz visinski gradijent: na drugim lokacijama ili u drugom dijelu godine bumbari su fleksibilniji, i sakupljaju pelud i nektar drugih biljaka. Ovakva istraživanja su važna za predviđanje adaptacije bumbara na klimatske promjene, uslijed kojih se mijenja rasprostranjenost pojedinih biljnih vrsta, posebno u planinskim predjelima.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.
